Osobni krajolici
(dipl. mag. pov. umj. Ana Vukas Belas)
Ciklus crno-bijelih fotografija pejzaža Hrvatske na impresionistički način naglašava svjetlo i sjenu kao primarni element djela. U autorovom opusu, ovdje predstavljenom izmjenjuju se krajolici, a s njima i glavni motivi slike. Fotografija Zorana Osrečaka obuhvaća pokret, ali i mirnoću prirode. Formati autorovih fotografija izmjenjuju se, pojedine su zarobljene unutar kvadrata, dok su druge predstavljene u izduženim panoramskim oblicima.
Fokus unutar fotografije se mijenja, negdje to biva kaštel koji se monumentalno izdiže iz nepokorene prirode, a u pojedinima priroda je ta koja svojom neukrotivom snagom dominira. Prikazuje nam se kroz krševiti planinski masiv, valovite brege, mirne ravnice, buku slapa i šum mora. Nenametljivo i nepretenciozno njegova fotografija smješta nas za objektiv, u trenutak i doživljaj koji je prethodio snimljenom kadru. Simbolika je nepotrebna jer ono što vidimo je čisti osjećaj za trenutak koji može postojati u sadašnjosti, ali i u drugim vremenskim intervalima.
Drvo, kamen, voda i arhitektura su elementi kojima se autor poigrava sa snažnim osjećajima za sklad. Prilagođava se podneblju u kojem se nalazi s pažljivo odabranim žarištem. Put i kvaliteta svjetla i sjene mire se s prikazima krajolika i njegovim previranjima. Izostanak ljudskog lika je osjetan, no priroda je ta koja postoji bez čovjeka u svoj svojoj snazi te obuzima gradove i prostore, ulazi u njih i biva u jedinom planu. Izdvojene fotografije za splitsku izložbu pretaču se iz prostora nizine, vinograda, brega pa sve do visina Biokova da bi se na kraju sunovratile prema moru. Pejzaži bez boje ostavljaju tiho dostojanstvo za sobom. Možda je lakše zamisliti zimske pejzaže u ovom izričaju osobito kada se kao i u autorovom primjeru na ravnici posutom snijegom izdiže ogoljelo stablo iz mrzla krajolika. Upravo taj okoliš kulisa je za prizore Erduta. Ovi utjecaji se protežu preko maglovitih istarskih jutara s izmjenom sivih tonova i stvaraju dojam dramatičnosti i mistike kao stvorenu za mitološke scene.
Scene Biokova njegove linije i oblici su u međuigri karakterističnoj za prostor Mediterana. Autor dopušta da autentičnost prostora govori za sebe, a promatrač samo treba doživjeti tu iskru koja je odaslana iz objektiva. Promatrajući pejzažne fotografije Zorana Osrečaka može se zaključiti da je riječ o strpljivom promatraču prirode, a taj promatrač precizno čeka trenutak u kojem će svjetlost ukazati na pravi put i trenutak da se stvori nenametljiva i nadasve iskrena atmosfera prirodnih ljepota domovine.
Fotografije Zorana Osrečaka njegova su osobna vizualna redefinicija, emotivni doživljaj, zaigranost svjetla i sjene. Njegova Lutanja kroz zore i sumrake tijekom godišnjih doba tvore nepatvorenu emociju, koja stremi pokazivanju krajobraza vlastitog tijela i duše.