Po dragomu kraju
(Marijan Grakalić)
Zoran Osrečak ovom se izložbom fotografija Zeline i njezinog kraja potvrđuje kao jedan od ponajboljih majstora pejsažnih motiva u nas. Nagovijestio je to prije skoro tri godine izložbom “Lijepa naša [u kvadratu]”, gdje su panorame Hrvatske, u kvadratnom formatu s tendencijom ka monokromnom i pastelnom koloriranju, na jedinstven način istakle svoju monumentalnu snagu i jasnoću.
U ovom ciklusu taj monumentalistički pristup još je prisutniji i uvjerljiviji odabirom crno-bijelog pristupa s vrlo izražajnim bogatstvom polutonova. Studiozne fotografije u kojima se izbjegavaju ljudi i njihova tijela jer se ponajprije teži slikovnoj čistoći panorame i slijedi trag naznaka geometrijskih formi i parabola. Unutar ovih fotografija tako je moguće uočiti pretpostavke jedne univerzalne i vrijedne vizualne pismenosti. Gubi se svaki dojam zatečenosti, zbunjenosti ili nečeg površnog. Snaga fotografije monumentalna je poput cijelog jednog vremena, povijesti, osjećajnosti zabilježene u jednom kadru, u jednom trenu. Tako bez obzira na motive i njihove detalje, uhvaćena sveukupnost postaje dominantni likovni autorski izraz. Nadilazi se pri tome puko osjećanje prolaznosti budući da sama fotografija reducirana na trenutak poništava sve drugo, nastojeći poput nekog drevnog ikonopisa postati i ostati znakoviti memorijski beskraj.
U jednom drugom načinu iščitavanja Osrečakove fotografije snimljene tako da izbjegavaju suvišna značenja i slučajne perspektive, težeći svoj uvjerljivosti koju pruža jednostavnost, približavaju se likovnom izrazu koji nas poput nekog kritičkog suda nastoji lišiti bilo kakvih iluzija o onome što gledamo na njegovim panoramama. Jasne su i odmjerene, ne dopuštaju nikakvu nejasnoću, mada u širem kontekstu mogu biti i jesu osnova za razumijevanje šireg konteksta našeg vremena. U tome je i još jedna dodatna vrijednost koja ne bi postojala da se držalo tek trenutne fotografske i kategorijalne norme. Dakle, za bitnu estetičku određenost ovdje nije važan samo kriterij vrednovanja koji bi se sveo samo na meku tradiciju i njenu situaciju, već i estetska senzibilnost koja je individualna i koja zahvaća egzistencijalnu perspektivu slike. Tako se osim formom dodaje ovdje i važna sadržajna koherencija relevantna pri svakom, a napose ovom jedinstvenom umjetničkom izrazu.
